Ugovori o specijalizaciji kao razlog masovnog odlaska ljekara iz BiH
Ugovori o specijalizaciji u posljednjih nekoliko godina predstavljaju jedan od glavnih razloga odlaska velikog broja ljekara iz Bosne i Hercegovine u zemlje EU, uslijed toga što poslodavci, gotovo uvijek JU kantonalne bolnice / klinički centri, pred sudovima, od ljekara specijalizanata potražuju ne samo troškove specijalizacije, nego i novčane iznose iz i po osnovu rada: neto plaću, (ali ne i doprinose), topli obrok, naknadu za odvojeni život te regres za godišnji odmor.
Iako sa druge strane, u ugovorima o specijalizaciji uopće nije niti ugovoreno da će radnik vratiti isplaćenu plaću, nego naknade i to "novčane naknade primljene za vrijeme trajanja specijalizacije i druga primanja (putni trošak, troškovi polaganja specijalističkog ispita, naknade za odvojeni život, plaćeno odsustvo, godišnji odmor i drugo)".
Plaća iz rada koju je radnik radom (a ne npr. za vrijeme bolovanja) primao je plaća, a ne naknada.
Naknada podrazumijeva iznos koji pripada radniku po osnovu radnog odnosa za vrijeme spriječenosti za rad (naknada plaće za vrijeme bolovanja, godišnjeg odmora i dr.).
Ugovorima o specijalizaciji se spominje povrat naknada ali ne i plaća, dok naknada i plaća nisu istovjetni pojmovo s obzirom da Zakon o radu pravi jasnu razliku između istih.
Iz postavljenih tužbenih zahtjeva proizilazi da tužitelji (dakle, poslodavci) smatraju da su ljekarima plaćali neto plaću i druge naknade, a da ljekari nisu uopšte radili u tom periodu, nego da su "sjedili kući, a primali plaću"?
Ljekari su svoju plaću, a koje iznose poslodavci potražuju po osnovu ugovora o specijalizaciji, zaradila radom, jer su shodno Ugovorima o radu svoje ugovorene radne sate uredno odradili. Prema tome, ne može poslodavac, odnosno tužitelj, potraživati da mu ljekar na specijalizaciji, odnosno tuženi, isplati nešto što je tužitelj u skladu sa Zakonom o radu dužan isplatiti tuženom kao svome radniku.
Očigledno je to da poslodavci nisu zakonito i pravilno formulisali odredbu člana IV ugovora o specijalizaciji, jer tim ugovorom je trebalo definisati "štetu", a ne obavezu vraćanja isplaćene plaće, koju je radnik zaradio svojim radom.
Ako sa druge strane pođemo od pojma "štete", koju eventualno poslodavac, odnosno tužitelj ima zbog nemogućnosti radnika da radi u kontinuitetu poslije završene specijalizacije kod poslodavca, to prema ovakvom stanju stvari može biti samo iznos troška specijalizacije i specijalističkog ispita.
Da situacija bude još ozbiljnija po radnike - ljekare na specijalizaciji ili već specijaliste, poslodavac ne bi ni imao pravo ni na puni iznos troška specijalizacije. Naime, nakon polaganja specijalističkog ispita, tada ljekar specijalista bude određeno vrijeme u radnom odnosu po tom stepenu, neko X vrijeme. Srazmjerno tom X periodu kojeg je ljekar odradio kod poslodavca, poslodavac je dužan proporcionalno umanjiti od iznosa troška na ime specijalizacije.
Međutim, u svim dosadašnjim slučajevima, poslodavac kao tužitelj uopšte ne potražuje štetu niti trošak specijalizacije, nego isplaćenu neto plaću i naknade iz radnog odnosa, a što je nezakonito.
Uslijed svega navedenog, postavlja se kao prethodno pitanje, a od kojeg ovisi odlučivanje o tako postavljenim tužbenim zahtjevima, zakonitost odredbe člana IV Ugovora o specijalizaciji, a iz slijedećih razloga:
Članom 73. Zakona o radu FBiH, propisano je da Poslodavac može uskratiti dio plate
zaposleniku uz prethodnu saglasnost zaposlenika. U konkretnom slučaju je plata
isplaćena, a Poslodavac traži povrat plata i naknada što je suprotno ovoj zakonskoj
odredbi, kojom se ne može zaposlenik ne može za ubuduće odricati od cjelokupnog
iznosa plate, i obavezivati na povrat isplaćene plate iz prošlosti.
Članom 81.-83. Zakona o radu je propisano kada poslodavac može potraživati „stvarnu“
štetu od zaposlenika.
Dakle, u konketnom slučaju, Tužitelj ne potražuje štetu od zaposlenika, nego za stvarno
izvršeni rad, traži da mu zaposlenik vrati platu i naknade iz rada.
Proizilazi da bi radnik radio bez plaće i drugih naknada, što je suprotno radnopravnom odnosu uopće i Zakonu o radu, kao i Ugovoru o radu. Bez istovremenog usklađivanja odredbi Ugovora o radu sa Ugovorom ospecijalizaciji, odredba člana IV. Ugovora o
specijalizaciji je bespredmetna, jer je kasnije zaključenim ugovorom o radu definsana plaća i isplata iste, bez ikakvih eventualnih ograničenja i upućivanja na ugovor o specijalizaciji.
Dok se naši sudovi drže stava da je gore opisano postupanje poslodavca opravdano i zakonito, vrhovni sudovi iz zemalja regiona su zauzeli drugačiji stav.
Pa tako Vrhovni sud Republike Hrvatske po pitanju zahtjeva za povrat troškova specijalizacija ljekara koji odlaze na rad u zemlje EU, iz presude Revr:33/11-2, od 22.10.2013. godine prema kojem je zauzet stav (istovjetni su propisi i u BiH i RH po ovom pitanju), „iznos plaće isplaćen za obavljeni rad ne može ulaziti u trošak specijalizacije“.
Zbog činjenice da pravosuđe ne štiti ljekare od nezakonitosti odredbe člana IV ugovora o specijalizaciji, ljekari razmišljaju i u najvećem broju slučajeva se odlučuju za odlazak iz Bosne i Hercegovine u zemlje EU, a što našu državu ostavlja bez stručnog kadra, a cjelokupno zdravstvo gubi na kvalitetu.
______________________________________________________________________
Da li ste uslijed potraživanja od strane poslodavca, a po osnovu ugovora o specijalizaciji, zbog obaveze vraćanja bruto iznosa plate I svih nakanda isplaćenih za vrijeme trajanja specijalizaije u slučaju promjene radnog mjesta, dovedeni u situaciju da se odlučujete I da ste spremni za odlazak iz Bosne i Hercegovine, kako biste rad i život nastavili u zemljama EU?
Mr.sci. Sanela Gorčić, advokat (sanela@advokat-mujaric.ba) Kontaktirajte autora peticije