Autoritet i moć ili moć i autoritet?

Pitanje autoriteta u učionici tiče se svih ali na različite načine: nastavnici ga koriste kao alat kojim obezbjeđuju pogodnu atmosferu za održavanje nastavnih jedinica, učenici su objekt na kojem se taj alat koristi, odrasli u svojim životnim navikama nose posljedice tih dugogošnjih nastavničkih „intervencija“...  Prozivanje učenika i listanje dnevnika jedno je od najstresnijih iskustava u našem školovanju. Priča bi krenula ovako, nastavnik bi ušao, pogledom preletio po razredu, sjeo, otvorio dnevnik i počeo da lista. Ili bi to, jednostavno, učinio na pola časa, ili pred kraj. Radio bi to čim bi količina buke za njega u razredu postala neprihvatljiva. Tada bi cijeli razred umuknuo i stao da moli u sebi samo da njega/nju ne prozove. Nastavnik je već tada znao da je postigao svoj cilj, ali bi nastavio da lista i prstom prelazi preko naših imena. O količini iznerviranosti ovisilo je njegovo zastajkivanje na nečijem listu, te vraćanje na prethodni kad bi ovi pomislili da ih je prešao. Nekada bi samo zatvorio dnevnik i rekao, danas radimo novu lekciju, ili bi nastavio tamo gdje je čas prekinuo. Često bi se i zaigrao. Svi prvi na listu (ili treći, ili bilo koji nasumični odabir) neka ustanu. Kao lista za odstrel. Rijetko bi prozivao stvarne krivce za nemir u razredu. Svi ste vi meni isti. Istu tehniku primjenjivao je i na časovima ocjenjivanja. Činilo mi se da biranje žrtve za odgovaranje traje vječnost. Kada bi svečano prozvao nekoga, ostali bi predahnuli. Nakratko, naravno, do narednog listanja. A kada bi  ja bio taj koji je prozvan uslijedili bi novi strahovi: izlazak pred tablu kao pred inkviziciju, čekanje da dobiješ pitanje, pa onda onaj muk u razredu i svi pogledi uprti u tebe. U takvoj atmosferi bi se i Njutn zbunio, a i Tesli bi znanje isparilo. Pa onda časovi kontrolnih radova: čekanje da dobiješ test, panični pregled po zadacima da vidiš koliko (ne) znaš i onda polako podizanje glave da kontaktom očiju pokušaš s ostalima konstatirati težinu testu. Pa onda brojna kolutanja očima po razredu i profesor koji već tada po posljednji put upozorava. I kreneš da radiš, barem ono što si spremao, a profesor onda ustane da se šetka po razredu unaprijed sve osuđujući da su prepisivači s novim tehnikama kojima će on jednom za svagda da stane u kraj. Pokušavaš da radiš test, ali osjetiš za vratom njegove korake kako režu tišinu. Pitaš se da li si u vojsci ili školi. Onda te uhvati još veća nervoza, znojiš se, malo-malo gledaš na sat, pa kreneš da koriš samog sebe, jer nisi 100% koncentrisan na test. Onda odjednom, kad prije, zvoni i predaješ test ili se vraćaš na mjesto i tako u krug.

Ako se u budućnosti odlučim za poziv prosvjetnog radnika pitam se kako trebam ući u učionicu, pitam se da li želim da me se učenici plaše ili da me poštuju? Može li se poštovanje postići i nekom drugom metodom osim strahom i zastrašivanjem?

84% učenika i učenica sprovedene ankete smatra da nastavnik može imati autoritet a da ga se učenici ne plaše. Rado se sjetimo jedne od svojih rijetkih profesorica koje se nisamo plašili i na čijim časovima je, kada se malo bolje prisjetimo, bilo izuzetno ugodno i lijepo. Pitli smo je kako ona  održava autoritet koji nije zasnovan na strahu. Ono što smatramo  izuzetno važnim je osmijeh, razumijevanje, kao i prepoznavanje kodova generacijskog mainstreama kod mladih ljudi. Treba nam pokazati da smo  važni, da ako ne znamo matematiku ili ne čitamo uvijek lektiru, možda ipak znamo crtati, svirati ili pjevati, a onda nam otvoriti prostor za kreaciju, i na neki način učiniti da se svako od barem jedan dan osjeti vrijednim i uspješnim. Profesor je na neki način čovjek na sceni, ne smije upadati u kolotečinu i mehaničnost predavanja, potrebno je mijenjati u svom načinu rada sitnice, način izvođenja nastave, pa i sam način sjedenja učenika, otvarati nam  prostor u kojem neće gledati jedno drugom u potiljak za vrijeme časa, itd. Ta neobičenost otvori vrata nekog sasvim drugačijeg autoriteta, a da to nije povišen ton ili sablasna tišina u učionici. Boje, zvukovi, uređena učionica zajedno sa đacima, sve su to možda nekima nevažne svari, ali jedan plakat, odgledan film u toku školske godine donesu drugačiju atmosferu u školi. Možda ništa od ovoga nije po mjeri neke vrste obrazovnog procesa, ali smatramo da se zaista kroz kreativnost postižem mnogo više autoritativnosti nego nekom vrstom strogoće. Tehnika i tehnologija, to su vještine kojima baratamo, onda nam trebamo i dozvoliti da se koristimo u nastavi i tim sredstvima, naravno kroz istraživanje i učenje samostalnom pristupu potrage za informacijama.  Šta sa svom tom pedagoškom literaturom? Mogu li se teorija i praksa negdje sretno pomiriti? Mislimo da mogu. U međusobnom poštovanju. Anketirani učenici i učenice u svojim odgovorima istaknuli su da nastavnici autoritet zasnovan na poštovanju postižu uzajamnim poštivanjem učenika, razumijevanjem njihovih potreba, motiviranjem i ohrabrivanjem njihovih kompetencija i potencijala, kreativnošću u radu, objektivnim i  odgovornim ocjenjivanjem.

Šta Vi mislite?

Potpišite peticiju ako se slažete.

Sekcija Civitas-a OŠ "Safveta-beg Bašagić" Sarajevo    Kontaktirajte autora peticije